Te večeri Vlado nije mogao usnuti. Taman je mislio kako će popiti piće u svom omiljenom kafiću kako bi zaboravio debakl Antišine ekipe u koju su on i ujo puno uložili, kad mu je zazvonio mobitel. Pogledao je i nemalo se iznenadio vidjevši što je pisalo na zaslonu: Brmba.

Dugo, dugo nije čuo nekoć svog najboljeg prijatelja i nije mu baš padalo na um zašto ga baš sad zove.

„Da, molim…“, nakašljavši se javi Vlado.

„Šta je Vlado, još pušiš, doći će ti to glave“

„Tko je to, hm, hm, koga trebate’“

„Daj ne pravi se blesaviji nego što jesi, znaš ti dobro tko je“

„Aha, pa da, ti si Brmba, nismo se dugo čuli,…“

„Da, dugo, još od onih namještanja utakmica prije ohoho u kojima si i ti sudjelovao“

„Ja sudjelovao? Brmba, pa ti dobro znaš da ja nisam…“

„Znaaam, znam da nisi uhvaćen s prstima u pekmezu, ali to ne znači da nisi kriv, no pustimo sada to“.

„Da, da, u pravu si, pustimo sada to, nego…što ti zapravo želiš, zašto si me nazvao?“

„Slušaj, drago mi je da su vas oni klinci pobijedili, ali zovem te da ti kažem kako mi je muka od tih vaših manifetluka i igrica ispod stola te da napuštam ovaj naš učmali nogomet i odlazim u inozemstvo gdje su ipak drukčija pravila. I još nešto: nadam se da nećete pobijediti niti na srednjoškolskom turniru. Javit ću se ja još…“

Glas je utihnuo i Vlado je još par sekunda nijemo držao mobitel na desnom uhu. Neugodan poziv koji je otvorio stare, već pomalo zaboravljene, stvari i najava sutrašnjeg finala srednjoškolskog turnira gdje su sve nade polagali u Tomicu primorala ga je da proguta nekoliko knedla, ali i da sljušti i nekoliko žestica više no što mišljaše.

Znao je da mu to škodi, ali… brinuo ga je i ujo.

Na osnovnoškolsko finale nisu išli, ali na ovo sutra, itekako, idu. Ujo je rekao kako se ta utakmica jednostavno mora dobiti i da barem jedan pehar mora biti u njihovim vitrinama.

Utakmica je tek počela kad su ujo i Vlado stigli na igralište.

„Jes ti pričao šta sa sucima?“, potiho će ujo.

„Jesam, s onim glavnim, ali rekao mi je da je njemu cilj da se dokaže na ovim školskim turnirima da bi otišao dalje i da on sudi kako treba.“

„Pa to mi i želimo – da sudi kako treba, he, he…“

„Ma da, ali nije htio ništa uzet“.

„Već mi je muka od tih poštenjačina…jesu se ovi naši dobro pripremili?“

„Pa evo…nije loše, skoro će poluvrijeme, a mi držimo nulu.“

„Sve je to meni nekako jadno…joj kako ću im noge polomit…“

„Nemoj tako ujo, pa Šiljo je stari španer, a Dinko i Željac isto znaju igrat…ni ostali nisu za baciti.“

„Pa kako svi ti u drugim ekipama znaju igrati, a naši ko ne znam ti ja šta?“

„Ne znam ujo, ne znam, ko da prvi biraju…“

Momčad njihovog Tomice igrala je protiv Šiljine ekipe.

Danima prije utakmice zagrijavala se atmosfera na razne načine. Šiljini su se dečki pripremali za tekmu kao i obično, no Tomica je širio kojekakve glasine. Davao je izjave školskim novinama kako ga je Šiljo jednom kad je bio higijeničar prijavio direktoru zbog prljavih ruku i nešto malo crnog ispod noktiju. Svaša je još Tomica napričao i puno je toga uspio proturiti u školske listove, ali ipak mu nije bilo svejedno. Očekivanja su bila prevelika i to ga je, uz evidentnu nespretnost, dodatno sputalo u igri. Dok su još mogli trčati u prvom dijelu nekako su održavali ravnotežu, ali u drugom su se poluvremenu ispuhali pa su Šiljo i Dinko dvama pogocima riješili susret u svoju korist.

Ujo i Vlado napustili su igralište još u sučevoj nadoknadi, a Šiljo i ekipa slavili su osvojeni turnir.

Među brojnim navijačima nalazili su se i pobjednici turnira osnovnih škola Krešo, Ivan i Danijela te Gogi sa svojom ekipom koji ih je došao podržati. Bilo je tu još poznatih lica iz drugih momčadi koji su se htjeli svrstati uz pobjednike.

Dok je Šiljo trčao pobjednički krug noseći pehar ispred sebe, ujin provjereni novinar Patak iz školskog lista dotrčao je s diktafonom i rekao: „Hmmmm, ovaj, čestitam na , mislim ipak, izvrsnoj igri i, eto, pobjedi, paaa ,dobro Šiljo, što će uslijediti nakon ovoga?“

„Diznilend“, uz smiješak će Šiljo.