«Ma jel to onaj mali, onaj Smiljenko?“, šapćući dobaci omaleni djedica svom prvom susjedu, „A Ilija jel to on?“

Ilija se malo počešao lijevom rukom po proćelavom sijedom tjemenu te pomalo tužno reče: „Ne vidim ga dobro, ne pomažu mi ni naočale, uh jebem ti starost, dobro kaže moja Mara da više ništa ne valjam…ma čekaj..sad se okrenuo..je, je to je on.“

„Zamisli kako ima hrabrosti doći nakon onoga šta je napisao u novinama. Kako je naružio našu ekipu, ali neka, neka, pokazat ćemo im mi kako naši igraju“.

„Pusti Smiljenka, pa zna se da mu je onaj ujo sredio da dođe iz Bosne i u nas upiše školu te mu dao nešto para jer ni za sapun nije imo…“

„Bogami izgleda ko da ni sad nema za sapun.“, dometnu vragolasti djedica.

Dok su simpatični starčići nakratko skrenuli pažnju s nogometa na malog novinara Smiljenka, na terenima su utakmice razigravanja polako završavale.

U prvoj skupini ekipa Kreše, Ivana i Danijele s lakoćom je pobijedila sva tri susreta i plasirala se u finale turnira. Niti posljednja tekma u kojoj su snage odmjerili s ekipom Ljubinke i Jože koju je došao popratiti i profesor Zoran nije imala dozu neizvjesnosti. Tri lagana zgoditka za rutinsku i uvjerljivu pobjedu 3:0 bili su više nego jasan iskaz nadmoći u svim segmentima igre. Tako su mirni i zadovoljni čekali svoje protivnike u finalu.

Ipak, u drugoj je skupini bila drukčija situacija. Ondje su i Antišina i Gogijeva ekipa zabilježile po dvije pobjede i njihov je međusobni ogled bio presudan – pobjednik ide u finale. Ulog je, dakle, bio iznimno velik.

Da će posljednja utakmica u toj skupini odlučiti znalo se i po brojnim napisima na sportskim stranicama u školskim listovima u kojima su se mali novinari izrazito navijački svrstali i to ponajviše uz Antišinu ekipu.

Džaba je učitelj hrvatskog govorio o objektivnosti i nepristranosti kao dvjema temeljnim kategorijama novinarstva jer kad bi maleni Antiša donio od uje klikera, sličica, figurica kauboja i indijanaca te autiće, malom Kozimiru, Pedali, Smiljenku i Flokiju okice bi zasvijetlile onim nekim čudnim sjajem i olovke bi same pisale.

Znao je učitelj katkad prigovoriti da neke tekstove neće objaviti jer zaista prelaze granicu dobrog ukusa, ali tada bi ta informacija došla do uje i uskoro bi Antiša donio kakav prigodni darak pa bi učitelj onako pomalo nevješto zborio kako je ipak najvažnije da svaki broj izađe na vrijeme i da ga učenici čitaju, a one dvije kategorije odjednom više ne bi bile toliko bitne.

S jedne strane di ćeš ljepše slike nego da su djeca sretna i zadovoljna i da pune stranice školskih listova. A to što nisu uvijek pazili što i kako pišu, jer teško je biti skoncentriran kad oči bježe na sve te šarene stvarčice, i nije za zamjerit jer… djeca ko djeca…ko će se na njih naljutiti.

I počela je i ta posljednja, odlučujuća utakmice između Antišine i Gogijeve ekipe za drugog sudionika finala osnovnih škola.

Bila je to rastrgana, nervozna utakmica u kojoj se vidjelo malo toga što nogomet čini lijepim i zanimljivim. I kada se činilo da će utakmica završiti bez pobjednika, da će biti produžeci pa možda i pobjednika odlučiti jedanaestercima, dogodilo se nešto nesvakidašnje. U trenutku kad je sudac pogledao na sat, ispred gola Gogijeve ekipe, srušio se mali Antiša.

Dragi je na um pala sjajna zamisao i odmah je počeo vikati: „Sudac, sudac, udarili su nam kapetana, pogledajte…leži tamo… u kaznenom prostoru… „

Dotrčali su i ostali Antišini suigrači koji, u prvi mah, nisu skužili šta to Drago radi, ali su ga slijedili jer valjda on zna šta je bilo.

Samo je Jole stajao kraj korner zastavice i blago odmahivao glavom. Gogi je bio zbunjen kao i cijela njegova ekipa.

Sudac je dotrčao do malenog Antiše i povikao: „Malac je u nesvijesti, brzo liječnika i ekipu da ga iznesu.“

Dok su Antišu iznosila četvorica mladića, sudac je pogledavao okolo pomoćnike koji su slijegali ramenima da ne znaju šta je bilo. Ni on sam nije vidio, ali mali leži u kaznenom u nesvijesti i mora biti penal, pomislio je sudac i pokazao na bijelu točku usput izvadivši crveni karton koji je pokazao Gogiju.

„Meni, zašto meni?“, skoro će očajno Gogi.

„A zašto ne?“, odvrati zagonetno sudac.

„Pa kakav penal čovječe, sam je pao, nikog nije bilo niti blizu…pa mi smo mu prvi pritekli u pomoć…pa ne može to tako, nismo ništa skrivili.“, skoro će plačući Gogi.

Sudac je bio neumoljiv kao i Frenki koji je pogodio s bijele točke za ulazak u finale Antišine ekipe.

Utakmica je tako završila 1:0 za Antišinu ekipu, a tužnu i nesretnu dječicu iz Gogijeve ekipe nisu dugo u noć uspječli smiriti ni roditelji ni brojni prijatelji koji su ih došli bodriti.

A maleni Antiša?

Nakon što ga je liječnik pregledao došao je do zabrinutih roditelja.

„Pa šta je to doktore s našim malim, zašto je pao u nesvijest“, plačući će majka dok ju je muž smirivao:“Ajde više šuti ženo kako će nam doktor reć kad ne može do riječi od tebe.“

„Ti šuti Stanko, sve je to…ma kod kuće ćemo mi…od čega je to malom doktore, od čega?.“

„Od umora gospođo“, mirmo će doktor, “i…nije nesvijestica, nego…“

„Nego što je, što je bilo.’“

„Ništa, jednostavno je bio preumoran i zaspao.“