Čim dođe ljepše vrijeme, malo sunca i ulice su prepune ljudi, a parkovi zaigrane dječice. Sve nekako živne, grad je ljepši, ljudi s više osmjeha, makar samo naizgled, koračaju vedriji te s nekom novom snagom okreću stranice života.

U jednom parku, na rubu grada, zaigralo se mnoštvo djece. Po svojoj naravi vesela i razigrana, zaokupljena svojom igrom i ne mare odveć za svijet oko sebe. Nevelik, blago neravan teren, jedna petom napravljena rupa, pregršt klikera i eto ti zabave. I publika je tu; poneki malo smotaniji klinac i pokoja curica, jer rađaju se ondje i prve simpatije. Roditelji na klupicama bezbrižno dokono čavrljaju ispijajući kavu iz termosica i blago gledajući svoju dječicu.
„Lijepa je ova Mirjaničina haljinica.“- reče susjeda Mara.
„Ma pusti, tentala me dugo, zakerala dok nisam popustila i kupila, ali nije baš bila jeftina.“ -odvrati ponosna mama Dragica hineći ljutnju.
„Neka, neka“, odvrati susjeda, „Pa pogledaj samo kako joj stoji i…kako ju mali Antiša gleda, onako kradom, onkraj oka, ih ta djeca“.

Mami Dragici polako je zatitrao osmijeh u donjem desnom kutu usnice tako da nije ni primijetila kako joj je gutljaj kave polako klizio niz bradu prema ljubičastoj bluzi. Da, mali se Antiša nedavno doselio u naselje i odmah pobrao simpatije svojom neposrednošću i jednostavnošću. Gotovo uvijek odjeven u odrezane plave bermude, bijele startasice i tamnu majicu nije odavao dojam djeteta imućnih roditelja. A kako je samo bio sladak onako nezgrapan s kriškom kruha masti u jednoj i paradjzom u drugoj ruci dok se klikerao s ostalom djecom.

Doduše, znao je on malo i pomaknuti klikere bliže rupi kad nitko ne bi gledao. E, deran jedan. Dečki sa strane koji bi vidjeli nepodopštinu malog Antiše samo bi okrenuli glavu i na upit kojeg odvažnog mladca odlučno zanijekali da se išta neregularno dogodilo. A Antiša je tako što znao nagraditi.

„Pogledaj kakvog sam porculanca dobio!“ – reče omaleni Gogi.
„A vidi mog švabu, koje šare ima.“ – dometnu Frenki brišući nos rukavom na kojem su ostajale flekice. Frenki je volio sardine, pojeo bi dvije konzerve za vrijeme igre. Otac bi govorio da je to previše i da pripazi jer nije ni jeftino, a majka bi ga smirivala neka samo jede, čedo malo, ta neće valjda biti štrkljav.
Mirjanica je mudro šutjela stiskajući u desnom džepu svoje haljinice jednobojce koje joj je, u prolazu, gurnuo Antiša. Crvene, bijele i plave; takve je najviše voljela. Prava snaša, Antiša nije mogao odoljeti treptanju njezinih velikih okica. A za čokoladice bi napravila sve.
I svi su bili zadovoljni.

Kada bi Antiši dosadilo klikeranje igrali su se nečeg drugog. U zadnje su se vrijeme pripremali za nogometnu utakmicu s ekipom iz drugog kvarta. Antiša je, naravno, bio kapetan i posložio je svoju momčad.
U to je vrijeme u naselje stigao novi dječak – Drago. Povučen i tih, pomalo štreberskog izgleda, ali ljepuškast, držao se nekako po strani. Ipak, nije mogao odoljeti klikerima i Antiša ga je uvrstio u momčad. Iako Drago nije bio odveć vješt s loptom, ujak mu je bio poznati trener pa je, dovitljivi Antiša smatrao da mu takav može samo koristiti. Uložio je ujo i nešto para, dao par savjeta i pustio dečkima nek se pripremaju.

Međutim, pripreme se nisu odvijale kako je zamislio, igra nije bila tečna, neki su se igrači ozlijedili, bilo je i nesloge u ekipi i svi su skužili da Antiša može izgubiti utakmicu.  Nije prošlo dugo vremena i ujo se javio: „Vidim ja, djeco, da ovo ne ide prema dobrom, slabo vi to nešto, k’o da se zajebavate, a utakmica je ozbiljna stvar, pitanje prestiža.“ – mudro im je, ali glasom punim prijekora, zborio ujo. „Ne znam sad, pripreme su daleko odmakle, utakmicu morate odigrati…ne znam…imam ja drugih briga…promijenite kapetana momčadi. Ti, Antiša, očito baš i nisi tako omiljen kako si mislio, mani se ti malo toga, neka kapetan bude Gogi; mlad je pa nek proba. Ako dobijemo tekmu di ćeš bolje, a ako ne, mlad je pa će mu biti lakše podnijeti poraz. Ajde probajte tako pa ćemo vidjeti. – oštro završi ujo.
Gogi  se malo nećkao, ali je ipak pristao. Klikeri, sličice i pokoji strip s obližnjeg kioska bili su presudni.  Antiša je bio dobar s tetama na kiosku i nerijetko je uspio dobiti stare, neprodane brojeve stripova besplatno ili po vrlo maloj cijeni. I onda su svi uživali u čitanju.

A što su sličice voljeli. Ma, bećari mali…To se ljepilo čudo jedno.
Samo, sada Antiša više nije previše mario za nogometnu taktiku, već su se igrale druge igre. Žmire je bila jedna od omiljenijih. Djeca bi se razmilila po grmovima, parkinzima, kioscima i sličnim mjestima; svuda gdje bi se mogla sakriti,a mali bi, novopridošli Drago, žmirio i žmirio.
„Drago sine, pa zašto ti stalno žmiriš?“ – upita majka s balkona zgrade neobnovljene fasade.
„Pa…tako…tako smo se dogovorili.“ – zamuckujući odvrati dječak.

Bruno Kandinski